Početna / Kultura i tradicija / ‘Djevojke sa Neretve’ – muzički simbol jednog doba
sergej_beljajev_sa_horom

‘Djevojke sa Neretve’ – muzički simbol jednog doba

Iza najpoznatijeg muzičkog brenda Titove države jest 3.000 koncerata širom svijeta i pola stoljeća od osnivanja; nekadašnje članice ne odustaju od susreta i sjećanja na divno vrijeme.
Piše: Midhat Dedić

Veličanstvena je to harmonija jednog muzičkog vremena u gradu Konjicu na sjeveru planinske Hercegovine, u kotlini Neretve, kad je ime tog grada prije svih ostalih svijetom proslavljao, tada i poslije, ansambl “Djevojke sa Neretve”.

Uz ime tog čuvenog hora, na čiji spomen i danas, 51 godinu od njihovog nastanka, obuzme slatka jeza sjećanja, neuporedivo poput genoma u DNK-u, stoji imena pokojnog profesora Sergeja Beljajeva i njegove supruge Emine, osnivača  “Djevojaka”.

Legendarni profesor umro je 2016. godine u New Yorku, a godinu kasnije u Konjicu su se u restoranu “Neretva” okupile nekadašnje članice “Djevojaka sa Neretve” da obilježe pola stoljeća od nastanka najznačajnijeg muzičkog ornamenta tog grada, simbolično zapale svijeće i poklone se sjeni nenadmašnog profesora Beljajeva.

I da, uprkos vremenu i godinama, opet krene pjesma koja ih je proslavila širom meridijana i paralela, ona partizanska “Stan’, Neretvo, stani, vodo”, koja je bila njihov zaštitni znak 25 godina, koliko su trajale kao sastav, i ostala poput nade koja spaja ružna i surova balkanska vremena i traje kao voda u pjesmi opjevana, rimska Narona, Narenta, bosanska i hercegovačka Neretva.

‘Tebi, majko, misli lete’ i ‘Pismo ćalu’

Jedna od njih, Mirjana Kapetanović (majka poznate rok-pjevačice Irine Kapetanović-Perduv), književnica i živa enciklopedija slavnog hora, kaže kroz smijeh da je divno vječno imati naziv “djevojka” iako su sve one danas majke, bake, profesorice, doktori nauka, psihologinje, pravnice, sudije, književnice, prosvjetne radnice, ekonomistice, direktorice, političarke, “okićene” unucima i rasute širom planete. No, i danas je taj “buket žena” ponos Konjica.

“Bio je to predivan susret, noć emocija, suza i smijeha, anegdota i sjećanja, vraćanje u naše naljepše godine sa pjesmama naše mladosti harmonikom koju je “razvukao” jedini muški član hora Dragan Stojković Bosanac, danas čuveni harmonikaš, kompozitor i producent. U pamćenju su ostale i dionice pjesama, a pjevalo se na raznim jezicima, kakav je i bio repertoar ‘Djevojaka'”, priča Kapetanović.

Tu, na prvom druženju, koje će, obećale su, postati tradicija, dogovoreno je da se Općini Konjic podnese zahtjev da se jedna ulica nazove po prof. Beljajevu. Ona prepričava možda i najuzbudljiviji trenutak okupljanja kad je spontano krenula pjesma prof. Emini Beljajev u dalekoj Americi. Pjesmu “Tebi, majko, misli lete” zapjevala je njena kćerka Marusja, “naša mala Mumi”, kako su je zvali, koja je iz Londona došla na zlatni jubilej “Djevojaka sa Neretve”.

Sergej Beljajev sa svojim orkestrom

Ustupljeno Al jazeeri

“A onda je Marusja zapjevala ‘Pismo ćalu’, a mi smo je pratile sa suzama u očima i Konjicem se orila pjesma posvećena neponovljivom profesoru i ocu ‘Djevojaka sa Neretve'”, priča Kapetanović.

Rođena Zurovac, Mirjana je sa sestrama Biljanom i Ljiljanom bila članica tog hora, pokojni otac Stevan Zurovac, prvi predsjednik Vijeća roditelja hora, a majka Stana osmislila je i sašila za “Djevojke” prve uniforme – bijele minice i plave bluze. Tako je te 1967. godine krenula “tvornica muzike” iz Konjica i uskoro su njeni vunderkindioduševljavali svijet. Ispred njih je stajao ogromni, plavokosi ruski div, beskrajno odan muzici.

Dugokosi plavi Rus na ’emzejcu’

Odakle Sergej i Emina Beljajev u Konjicu pitanje je na koje bi pravi odgovor mogla dati jedino Emina. Povod za priču o Sergeju Beljajevu jest crno-bijela fotografija iz 1965. koja je nedavno objavljena na FB-u. Bila je to oproštajna fotografija profesora muzike Sergeja Beljajeva s učenicima tadašnje OŠ “Vuk Karadžić” u Sanskom Mostu, a njegova i Eminina sljedeća životna stanica bio je Konjic.

Možda će ostati legenda i dio mita o “Djevojkama sa Neretve” – mladi, stasiti Rus napustio je Sanski Most iz protesta jer mu tadašnji direktor škole nije dao da sebi i supruzi preuredi potkrovlje škole za stan.

“Hvala direktoru”, reći će danas kroz smijeh Mirjana Kapetanović.

Konjic pamti dolazak dugokosog Rusa sa šakama poput manje Stahanovljeve rudarske lopate i njegove prelijepe supruge, Fočanke Emine, za kojom se “okretao” cijeli Konjic (bila je njegova učenica dok je radio u Foči, a, ludo zaljubljeni jedno u drugo, morali su napustiti taj grad na njemačkom motociklu “emzejcu”).

Tokom života u Konjicu Beljajev je, osim neutažive strasti za muzikom, neobično volio motocikle i imao ih je nekoliko. Ostalo je historija – više od 3.000 koncerata u 25 zemalja, na svim kontinentima, brojne nagrade na festivalima, 11 nastupa pred Josipom Brozom…

Dženana Pirkić-Mehić, jedna od organizatorica okupljanja “Djevojaka”, prošle godine bila je posljednja generacija hora, od malog, podmlatka, pa do velikog, glavnog.

“Srce ti puno, to se ne da opisati, a, s druge strane, kod prof. Beljajeva loš đak ili nevaspitan nije mogao zapjevati. Muzika nam je bila nadgradnja. Profesor je bio autoritet i hvala mu na tome, jer smo izrasli u zdrave ličnosti”, kaže Mehić-Pirkić.

Maestrov testament

Ona je i danas aktivna u horskom pjevanju u konjičkoj “Rezonanci”, ali to je jedna druga priča. S “Djevojkama” je obišla Jugoslaviju “od Vardara do Triglava”, Švicarsku, Njemačku, Austriju; sjeća se i posljednjeg putovanja pred rat u Lipik i Pakrac – već se osjećala negativna energija, koja će prerasti u novu balkansku klaonicu. Kaže da joj i danas srce zadrhti kad bilo gdje da se nađe i kaže da je iz Konjica prva asocijacija ljudi koji pitaju bude hor “Djevojke sa Neretve”.

Godine 1999, u konjičkoj piceriji kod Lasića, na prvom poslijeratnom “prebrojavanju” bivših članica okupio ih se manji broj. Zapjevale su kao nekad i odatle nazvale profesore Sergeja i Eminu u New York. Plakale su one u Konjicu, a Beljajevi u ruskoj dijaspori u Americi.

“Cure moje drage, ostanite zajedno”, kroz suze je poslao svoj “testament” maestro Beljajev.

Svetlana Kilibarda-Sretenović danas živi u Lazarevcu u Srbiji, a prije 41 godinu postala je članica podmlatka hora “Djevojke sa Neretve”, koji je otad neuništivi dio njenog života. Priča kako su upijali svaku notu, pjesmu, pouku, savjet  divnog bračnog para Beljajev, koji su im bili drugi roditelji, pomalo strogi, ali vrijedni divljenja, jer nije bilo lako “izaći na kraj” sa 66 djevojaka pred pubertet i u pubertetu dok one misle na korzo i momke i ostale mladalačke vragolije.

Sergejev saksofon

“Profesorica Emina naučila me da sviram harmoniku i bila sam jedan od harmonikaša iz poslednje generacije hora. Kao devojčica od 11 godina, izabrana sam za solistu pesme ‘Bratstvo i jedinstvo’, koju smo snimili sa Arsenom Dedićem, za emisiju o ‘Djevojkama sa Neretve’, a sledeće godine je uz tu pesmu izvođen slet u Beogradu, 25. maja, za Titov rođendan.”

Zatim ponovo nastup s Arsenom u Bileći 1985. na manifestaciji “Dani revolucionarne pjesme”. “Moje prvo značajnije putovanje je bila turneja po Kosovu, gde smo dobile policijsku uniformu na poklon; uz intervju sa prof. Sergejem u magazinu 8 Novosti objavljena je fotografija nas tri najmlađe članice hora”, prisjetila se Kilibarda-Sretenović. Ta nekadašnja članica u posjedu je saksofona koji joj je prof. Emina poklonila za njenog sina, koji se također bavi muzikom, a na saksofonu je svirao, kaže puna zahvalnosti, naš dragi profesor Sergej.

Zašto je bračni par Sergej i Emina Beljajev pred kraj rata, 1995. godine, napustio Konjic i krenuo u dugi put izgnanstva, gdje će i okončati svoje ovozemaljsko postojanje, neka ne bude dio ove priče, bolne i sjetne koliko god lijepe. Mada, ruku na srce, treba pamtiti i noževima u srca urezati prizor sablasne lomače nota, fotografija, dokumenata i drugih beskrajno dragih artefakata neponovljivog hora “Djevojke sa Neretve” u Konjicu, kojom su “virtuozi” rata u svom animalnom plesu htjeli ugrabiti neku svoju bezumnu slavu.

Slava, ipak, pripada umjetnicima, bračnom paru Beljajev, koji je u Konjicu s ovdašnjom dječicom stvorio svetište nota, “tvornicu muzike”, čije veličanstvene harmonije putuju kroz vrijeme od one 1967. pa sve do ovog trena dok ukucavam posljednja slova; putuje ta priča o sjajnom horu. I neće stati sve dok one žive, jer nadživljavanje konjičkih “Djevojaka” nad prolaznošću zna biti jako kao i sam život. Ako ne i jače od njega.

Al Jazeera

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija