Početna / Književnost / Hadžem Hajdarević: Na dženazi profesora Muhsina Rizvića

Hadžem Hajdarević: Na dženazi profesora Muhsina Rizvića

 “…Jakima je svojstveno da budu strpljivi i da vladaju sobom i kad ih osporavaju, i kad im oduzimaju, i kad ih potvaraju. Samo slabi nariču nad svojom sudbinom, jer nisu sobom zadovoljni…       

 Za iznenadnu smrt profesora Muhsina Rizvića (1930.-1994.) čuo sam od Enesa Pelidije. Bio je četvrtak, 9. juni 1994. godine, spuštao sam se ulicom Šaloma Albaharija prema prostorijama KDM “Preporod”, Enes je upravo izlazio iz “Preporodovih” prostorija. Kako umro, zaprepastio sam se, profesora sam posjetio prije koji dan u Koševskoj bolnici, operacija žuči, ako sam dobro bio čuo, trebalo je da bude gotovo pa rutinska… Profesor Pelidija, i sam zatečen i utučen, dade mi do znanja da je bilo još nešto, mnogo gore, vezano je za pankreas. (U Dnevničkim bilješkama od 6. juna 1994. zapisao sam slijedeće: “Profesor Muhsin Rizvić je već nekoliko dana u bolnici. Sve djeluje kao da su u pitanju redovne rutinske pretrage. Odlazim ga posjetiti. Turoban sarajevski dan. Kao da je dan zaustavljen u nekom svome mutnjikavom kristalu. Kišovito, hladno, kao da je mart, ili februar, a ne juni. Hladno je i oko srca. (…) Profesor Rizvić kaže da ga početkom slijedeće sedmice namjeravaju operisati. Ništa posebno, uvjeravao me je. Kod nas je njegov rukopis Panorama bosansko-muslimanske književnosti. Kažem mu: Volio bih, profesore da stoji Panorama bošnjačke književnosti. Vidim da sve ide u tom pravcu, pa ćemo se dogovoriti, odgovorio je profesor. Pitao me za porodicu, posebno za moju Selmicu, koju jako voli i koja njega jako voli, pa za KDM “Preporod”, kako ide, ima li problema, pitao me za Ljiljan, i ispratio skoro do kapije...”)

Od tog junskog dana do dana današnjega rahmetli Rizvić bit će jedan od rahmetlija kojeg ću se ponajčešće sjećati u svome životu. Doživljavali smo ga ne samo kao profesora, nego kao draga prijatelja, uzorna i odmjerena gospodina u svim životnim situacijama, kao iskrena savjetnika, čovjeka od stava i principa. U tijesnim vremenima sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je prinuđen da bude “čovjek institucija” i, uprkos bešćutnim napadima velikosrpskih i drugih ideologa s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ostane čovjek uspravna držanja i hoda. Takvim su ga doživljavali i oni koji su ga voljeli i podržavali i oni koji su nastojali osporiti njegov rad i djelo. Danas se možemo pitati je li i u jednu drugu profesorsko-znanstvenu karijeru, kao u Rizvićevu slučaju, utrošeno toliko zdrave radine energije, toliko predana znanstvenootkrivalačkog rada, toliko sistematičnosti, otvorenosti, konkretnih rezultata, a da se, opet, sve vrijeme moralo trpjeti napade onih osionih jurišnika, pod licemjernim krinkama jugoslavenskoga zajedništva, u čijim se svijestima Bosna najviše tretirala kao beogradsko-zagrebačka periferija i prostor nad kojim se može iživljavati svaka policijskoskribomanska šuša. Profesora Rizvića su po ce-ka-ima i medijskim bunjištacima proglašavali nacionalistom samo zato što je osvijetlio mnoga zamračena polja u književnoj tradiciji Bosne (prije svega, mislim na doktorsku dizertaciju “Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine”). Nikad i nigdje, ni kao znanstvenik, ni kao profesor, nije ostavio nikakva traga nekog svoga nacionalizma. Naprotiv! Među napadačima na profesora Rizvića, zapravo, bili su (kasnije se to krvavo pokazalo) zaorijašeni velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti, kakvi su, samo s Filozofskog fakulteta, bili Slavko Leovac, Vojislav Maksimović, Branko Milanović, Pero Šimunović, mnogi drugi… Kako se književna riječ na Balkanu rijetko čita kao književnost, kao umjetnost, nego se, nažalost, najčešće doživljava s bolesnim nacionalističkim i pseudopovijesnim ostrašćenostima, profesor je studijom Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu pokušao podastrijeti niz konkretnih fakata šta se sve biva kad se historija, kao nauka, i književnost, kao vrsta umjetnosti, recipiraju i, razrokoideološki, distribuiraju na crno-bijeloj balkanskoj epskoguslarskoj matrici. Bosanske muslimane u Andrićevu svijetu nisu razborito pročitali ni oni koji brane Andrića od “napada”, ni samoupaljeni antiandrićevci, koji u ovom velikom piscu zemlje Bosne jedino vide totalno balkansko zlo. Ono što može biti najnepravičnije po razumijevanje književnohistorijskog opusa profesora Rizvića jest da ostane poznatiji po svome usputnom, reklo bi se marginalnom književnoistraživačkom djelu (Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, 1995.) a ne po velikim kniževnohistorijskim studijama (Iznad i ispod teksta – ogledi i kritike, 1969., Književno stvaranje muslimanskih posaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, 1973., Interpretacije iz romantizma, 1976., Bosanskohercegovačke književne studije, 1980., Panorama bošnjačke književnosti, 1994., itd., itd.), kojima su pionirski osvjetljavane mnoge zatamnjenosti bosanskohercegovačke i bošnjačke književne tradicije, te uspostavljani pouzdani kanoni njenoga daljnjeg istraživanja.

Mnogo sam sati proveo u društvu s profesorom Muhsinom Rizvićem. Pogotovo u vrijeme opsade Sarajeva. Prostorije “Preporoda” bile su kao najpouzdanije pribježište svima nama koji smo se u ratu prepoznavali kao sarajevska ratna svojta. Profesor Rizvić je bio prvi predsjednik obnovljena KDM “Preporod”, pa se u “Preporodovim“ prostorijama ponašao kao krajnje odgovoran domaćin.

Često se (u društvu s profesorom Hilmom Neimarlijom) sjetim jednoga zajedničkog putovanja u Zagreb. Bilo je to 2. maja 1991. godine. Na put vozom su, koliko se sjećam, pored profesora Rizvića i profesora Neimarlije, krenuli i profesor Muhamed Nezirović, profesor Hajrudin Numić, profesor Enes Duraković, profesor Munib Maglajlić, bilo je to jedno od najljepših putovanja u mome životu. U Hrvatskoj je naveliko kretala balvan-revolucija, JNA je kopala rovove oko Sarajeva i drugih bosanskih gradova, profesori su bili zabrinuti šta će se i kako odigrati na jugoslavenskom prostoru, niko, međutim, nije mogao dokučiti do kojih opakosti može dosegnuti oživljeni fašizam na Balkanu i krvavi nastavak Drugoga svjetskog rata. U vozu su pričane anegdote o nekim značajnijim Bosancima, pa i vicevi, komentirane tekuće vijesti i medijski istupi političara, poticani naučnoistraživački projekti, profesori su mi ličili na odrasle dječake na isti način kakvima sam ih gledao u vrijeme obnavljanja “Preporoda” u Sarajevu oktobra 1990. godine. A ono što je profesor Muhsin Rizvić rekao na Osnivačkoj skupštini Kulturnog društva Muslimana “Preporod” u Hrvatskoj tog 2. maja 1991., rekao je to u prepunoj Kristalnoj dvorani Hotela “Interkontinental”, na neki način odeđuje bit svega onoga što je radio i za šta se zalagao u svome znanstvenom, profesorskom i kulturnopregalačkom životu…

Iz redovne rubrike Preporoda Iverje (Bilješke o smrti, bilješke o životu)

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporod, 1. juli 

preporod.com

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija