Početna / Hercegovina / Ibrahim Kajan: Mostar je još pod ruševinama u kulturi

Ibrahim Kajan: Mostar je još pod ruševinama u kulturi

Povod razgovora s književnikom Ibrahimom Kajanom jest skori izlazak iz štampe knjige ‘Historija grijeha i nasilja’.

Ibrahim Kajan rođen je 1944. u Mostaru. Nakon školovanja u rodnom gradu diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku i Fakultetu za defektologiju u Zagrebu, gdje živi od 1969. Magistrirao je i doktorirao na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Radio je u Zagrebu kao lektor, bibliotekar, urednik časopisa… Akademsku 1989/90. proveo je na naučnom istraživanju u Ankari i Istanbulu. Od 1992. glavni je urednik zagrebačkog Behara, pokrenutog u KDB-u “Preporod”, čiji je osnivač i bivši predsjednik (1991–2001).

Radio Zagreb emitirao je pet njegovih radiodrama, od kojih je jedna za djecu, a Radio FBiH Katarinu Kosaču – Posljednju večeru, koja je doživjela dvije scenske postavke, u Mostaru i Sarajevu.

Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Društva hrvatskih pisaca, P.E.N. Centra BiH, te vanredni član Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS).

Njegov roman Katarina, kraljica bosanska, kao i knjige putopisa i eseja Pogled u Bosnu – tragom bosanskih kraljeva,  Grad velike svjetlosti. Mostarske veduteKrici i šaputanja – putopisi iz Humske zemlje i monografija o mostarskom gradonačelniku Mujagi Komadini naišle su na izuzetno dobar prijem publike i kritike.

Kajan govori o svojoj novoj knjizi Historija grijeha i nasilja, koja je u štampi, o položaju i ulozi Bošnjaka u hrvatskom društvu i kulturi, o identitetima, svojatanjima i odricanjima.

  • Iako ste u 75. godini, i dalje aktivno pišete i izdajete knjige. Knjiga koju trenutno pripremate za štampu zove se Historija grijeha i nasilja. U podnaslovu preciznije određujete o čemu je zapravo riječ, a on glasi: Sekvence uklonjene historije –​​​​​​​ Zapisi i vedute iz Zemlje Dobrih Bošnjana. Po čemu se ta knjiga razlikuje od Vaših ranijih ostvarenja?

U tematskom smislu, najnoviji naslov korespondira s više mojih knjiga različitih žanrova, a sve propituju sudbinu naše zemlje i ljudi kroz različita historijska razdoblja. Teško je odrediti “čisti žanr” moga rukopisa, jer on unutar sebe poprima vidljive metamorfoze, od onih diskursa koje smo znali svrstavati u putopis, esej, romanesknu strukturu ili studiju historijskog određenja.

Knjiga Historija grijeha i nasilja je strukturirana od tekstova zapisa, historijskih eseja, putopisnih veduta i kolumna, objavljivanih u printanim medijima u Bosni i Hercegovini i izvan nje, tematski povezanim sudbinskim udesom njezinih ljudi, kroz jedan pažljivo izgrađen literarno-historijski panoptikum položen na fon historijskih činjenica, historijskih gibanja i oblika strašnih nasilja nad Bošnjanima, koji su se – od bosanskog srednjovjekovlja do bosanskog surovog boljševizma – morali odricati vjere, domovine i života, a sve to u velikim brojevima koje nijedna historijska “inventura” nije ni pokušala ustvrditi niti bi to mogla.

Dakle, u pet poglavlja, poredanim po historijskim razdobljima, okupljeni su zapisi o bosanskim banima i kraljima, zatim o konkretnim slučajevima prodaje patarenskih i muslimanskih Bošnjana na “tržnicama bosanskog mesa”, pa inkvizitorskog spaljivanja i prisilnog pokrštavanja sve do savremenih oblika pokrštavanja muslimana s križem ili bez njega (u Banjoj Luci 1946, u Mostaru 1992–1994). Tako smo došli do imena nesretnih žena i muškaraca, bogumila, koje su dubrovački notari precizno uknjižili u svoje “trgovačke knjige”, imenom i prezimenom, godištem, cijenom i mjestom porijekla, a podatke o slučajevima iz 20. stoljeća pronašli smo u emigrantskom listu Bosanski pogledi, a posljednje slučajeve pronašli smo idući tragom pisma mostarskog biskupa Perića, upućenom dr. Jadranku Prliću, kojim ga biskup poziva “na red” zbog administrativne mjere da muslimani moraju, bilo što da potražuju od državnih službi, priložiti – “krsni list”. Zatim, teme stoljetnih pljački bosanskog nacionalnog blaga (Strossmayer), korijena tuđinskih “historijskih prava na Bosnu” (Rački), ali i tekstova o briljantnim Bošnjanima, kakav je Filip iz Oćevije (Lastrić) ili Fevzi Mostari ili Lazar Drljača, “bogumil iz Šantićeve vile”, operna pjevačica svjetskog glasa Bahrija Nuri Hadžić itd. Slijede tri poglavlja kojima su u fokusu naši stari gradovi, Blagaj i Mostar, zatim Konjic, Stolac, Ljubuški, Nevesinje. U knjizi je, dakle, i niz tema koje ne odgovaraju naslovu knjige jer isijavaju beskrajnu dobrotu i genijalne ljudske vrijednosti, koje smo manje ili više zaboravili, a, bogami, za neke i ne znamo, kao da nikad nisu ni postojali. Moglo bi se reći da je ovo i knjiga koja nas same upozorava da se zamislimo, preispitamo i saberemo.

Historija grijeha i nasilja okuplja, dakle, tekstove koji razotkrivaju “odstranjene” historijske sekvence, što je svojevrsna namjerna ili zločesta revizija stvarne, odigrane povijesti.

  • Govor Dražena Budiše na osnivačkoj skupštini “Preporoda” u Republici Hrvatskoj na najbolji način opisuje ulogu Bošnjaka u hrvatskoj kulturi. Slično je stanje i u sportu i nauci. Kako razumjeti negativan politički odnos službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima?

Dražen Budiša, pozdravljajući osnivačku skupštinu Kulturnog društva Muslimana “Preporod” 2. maja 1991. u Zagrebu, između ostalog, rekao je jednu zanimljivu rečenicu: “Kad bi neko silom otrgnuo ono što su Muslimani doprinijeli Hrvatskoj, živeći u njoj, hrvatska bi kultura danas bila torzo.”  Još niko nije proučio niti napisao studiju o hrvatsko-bošnjačkim kulturnim vezama, a sigurno bi to bilo hvale vrijedno djelo. Nije napisana, osim fragmentarno, ni neka zapaženija politička studija.

Te iste godine, u registru znanstvenih imena RH, bilo je deset posto onih s prepoznatljivim “bosansko-muslimanskim imenima”, što je višestruko nadmašivalo broj (od jedan posto) nacionalno izjašnjenih Muslimana od blizu 50.000 u hrvatskom društvu. U svom pristupnom govoru na toj istoj skupštini nabrojao sam desetke najznamenitijih imena koji su najbolje svoje pridodali razvoju ukupne duhovne i znanstvene slike Republike Hrvatske. Nerijetko su to bila svjetska imena u medicini, slikarstvu, teatru ili filmu.

A onda je počelo “nestajanje” iz javnog života takvih ljudi, s direktorskih pozicija, pa i neki oblici šikaniranja ili sudskih progona, npr., Asima Kurjaka, navodno, zbog plagiranja znanstvenih radova! To mučno vrijeme, nadamo se, ostalo je iza nas. Međutim, refleks mučnih političkih hrvatsko-bošnjačkih odnosa unutar Bosne i Hercegovine – na samu Hrvatsku, istrajava. U njezinom je jezgru političko “zadržavanje”, prešućivanjem i neosuđivanjem, elemenata Tuđmanove politike, koja je provođena posredovanjem Bobanovog HDZBiH. Ona je iza sebe ostavila razrušene gradove (Mostar, Stolac, npr.), raseljene Bošnjake i Srbe, koncentracijske logore (Dretelj, Gabela, Heliodrom itd.). Mada je ta politika, s posljedicama koje još traju, osuđena na međunarodnom planu, osuda se ne prihvaća nego se relativizira.

  • Identiteti i kulture u stalnom su prožimanju, međutim, često i neukusno svojatanje bošnjačkih književnika i umjetnika od susjeda budi neugodne emocije. S druge strane, kod Bošnjaka zabrinjava pojava odricanja od pojedinih autora. Kako razumjeti i prevazići te pojave?

Identiteti su, naravno, vrlo složeni. Očituju se jezikom i sadržajima koje taj jezik opisuje. U kulturološkoj slici, njezinim vidljivim i dubinskim strukturama, gotovo je sva građa etničkog “sadržaja”, odnosno nacionalnog, u zemljama kojima se “posrećilo” da ih u dominantnoj demografskoj slici ispunjava jedan narod, pa i država i narod imaju istovjetno ime, odnosno ime je države po imenu naroda. Manjine u takvim državama, kakve su srpska, bošnjačka, talijanska, mađarska, ukrajinska, slovenska, makedonska ili albanska, izvorno nose svoja imena, a njihovi pripadnici, u Hrvatskoj, u političkom smislu su Hrvati. Dakle, to “brkanje” političkog i etničko-nacionalnog nije uvijek s dobrom namjerom nego se njime manipulira. To se upravo dešava u Bosni i Hercegovini danas. Bošnjake se, kao najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini, “izvodi” iz svog nacionalnog imena da bi ga se, ako ništa drugo, “razvodnilo”, a u zamjenu mu se natura kolektivno ime Hrvata, Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini – Bosanac. Pitanje je: zašto se to nudi isključivo Bošnjacima?

Historija objašnjava korijene “opredjeljivanja” i “svojatanja”, ali istodobno i pretenzije političkog porijekla i političkog cilja: dobivanjem muslimana opravdava se “historijsko pravo na Bosnu”, i Račkog i Starčevića i Radića i Moljevića i Ćosića i Tuđmana.

Šta sad? Onaj Kinez koji je neki dan “pri kahvi” u Imotskom pozdravljao sa “Za dom spremni” i dalje će ostati Kinez – tako će i naš “usvojeni Mujo”, ma koliko bio prisvajan ili se sam iz nekog razloga “opredjeljivao za nacionalno pokroviteljstvo”, ostati ono što jest – Mujo.

  • Bez obzira na to što ste veći dio života proveli van Hercegovine, motivi iz rodnog kraja dominantne su teme u Vašem stvaralaštvu i izvor vaše inspiracije. Hercegovina, odnosno Mostar iznjedrili su mnoge književnike, ali i privlačili mnoge, kao što su Ćatić i Kulenović, da žive u tom gradu. Šta je tajna inspiracije umjetnika Hercegovinom?

U Zagrebu sam od 25. godine, tu je nastala moja porodica, rođena djeca i unuci. U Mostaru sam “odradio” posljednjih deset godina radne karijere, ali sam se tu zadržao još pet-šest godina zbog njegove snage i ljepote, svoje vezanosti za zavičaj, čarolije svjetlosti božanskog porijekla, ljudi koji su moja braća i moje sestre i neiscrpnog vrela nadahnuća da se bude dobar sve do smrti.

Za posljednih 15 godina u Mostaru su nastala moja najvažnija djela, kao što su nastajala i mojim genijalnim prethodnicima, Musi Ćazimu Ćatiću i Skenderu Kulenoviću, koje spominjete. Musa je jedinu knjigu pjesama za života objavio u Mostaru, a Skender onu zbirku neusporedivih soneta.

Mostar je još, uza svu ljepotu obnovljenog Starog grada, vjerovali ili ne, zatrpan ruinama nastalim od razornih granata neprijatelja grada i Mostaraca u njemu, ali i ruševinama u kulturi, neistraženoj i neznanoj.

  • Iako pišete poeziju, drame, romane, ono po čemu ste u javnosti prepoznatljivi jesu putopisi (vedute) i afirmiranje historije srednjovjekovne Bosne kroz roman o kraljici Katarini i tekstove o bosanskim banovima i kraljevima. Vaši tekstovi često su odgovor na neke pojave i izjave. Koliko su danas književnici, umjetnici i novinari društveno odgovorni?

Autor Malog princa kaže “Čovjek – znači biti odgovoran”. Pisci, umjetnici i novinari izuzetno su odgovorni jer njihove riječi ostaju zapisane. Te riječi će isijavati temeljnu građu historija koje će biti pisane. Za državu i stanje u državi svi smo odgovorni. Nemojte reći da nismo.

Al Jazeera

Facebook Comments
8Shares

O nama Redakcija