Početna / Blog / Najbolji opis proljeća u Mostaru iz pera Hamze Hume

Najbolji opis proljeća u Mostaru iz pera Hamze Hume

Cijela kotlina Mostara i njezino proljetno zelenilo doziva plavo nebo. Koliko samo zvonkog i vedrog zvuka u tim visinama, koliko intimne radosti i milovanja u zelenilu! Koliko smijeha u crvenim makovima što dozivaju iz trava i cvjetovima šipaka koji se pale na suncu kao žarovi. Barokna Neretva kao da je još više vedrinom otvorila svoje modre oči, a pjenušavi rokoko slapovi Radobolje prkosno se rone u nju i rasprostiru razuzdano brbljiv šum. U svemu tom dekoru Mostar se kupa i, onako proljetno umiven, nudi u susret svoje svijetle ulice, svoje kamene kuće sa svijetlim avlijama, vesela i razgovorljiva lica i svoj mediteranski nerv. A bijele munare nekako otvorenije gledaju u nebo i u visini se natječu sa modernim zdanjima.

Ako ikada Mostar bude slavio još kakav svoj god, to bi trebalo da bude u mjesecu maju – Dan trešanja. Jer, one su svuda. One sa obronaka silaze i u grad i njihove grane, okićene plodom, vihore kao nasmijana zastava, mašu, nude se.

Idući uz Radobolju kroz Bare, ulazimo u njihovo pravo carstvo, da nas tek gore na Cimu opkole sa svih strana. I svuda se beru. Beru ih najviše djevojke koje iz udaljenijih sela dolaze jer domaći ne bi mogli sami da ih osvoje.

Na cimskom raskršću stoji kamion. Oko njega žagor i navala. To se otkupnoj stanici predaju trešnje. Stotine krošanja i sepeta mjeri se, a zatim sipa u gajbe, probire i razvrstava. I kamioni ih odnose i opet se vraćaju po druge.

I vinogradi se polijevaju iza posljednjih kiša. Mladice se modre. Grožđe je ponijelo kao „navaljeno“. Miriše loza, mirišu kupine i divlje ruže raskošno cvatu u njima. Verem se tijesnom kozijom stazom između vinograda i silazim preko starog majdanskog mostića na cestu. Tu je i kafana „Babun“. Dok se iznad nje sunča razigrano prisoje, sa njene terase pruža se pogled na modrokristalni Velež. To se igra intimno prisoje sa nedosižnom širinom i visinom, kao zelen čamac sa pučinom mora.

Ova šetnja budi u meni mnoge uspomene iz djetinjstva, i ostavlja trag tuge u meni, jer ću još sutra morati da se rastanem sa rodnim krajem. Prispio je autobus, vozim se, sjetan sam, ali ipak moram da se nasmijem. Magarac se ispriječio nasred ceste i ni da pomakne s mjesta. “Vidi se da nema ni jednog razreda škole“, reče neko u općoj graji.

Opet trešnje, smokve, kajsije, povrće, zelenilo. Bašče i samo bašče, a po bregovima vinogradi. Mostarske bašče, to je ona porodična draga briga. One su i zabava i odmor i korist porodici. Kad bi svaka kuća imala bašču, koliko bi samo bilo više zdravlja i ljubavi za kuću.

Autobus zastaje. Kafana „Balinovac“. Preko puta nje Dviščeva džamija. U njenom greblju, punom čempresa i drugog drveće, carije proljetna ljubav slavuja i pjesma koja u predvečerje odliježe i u kafani. Kafana „Balinovac“ kao nebeska igračka osluškuje šum Radobolje i sije svakidanji odmor u duše posjetilaca. Ali ona ne sije samo odmor, nego i osmijehe, lepršavu lahkoću i priču Radobolje. Prijatna je njena zabrekla svježina u jutarnjim časovima, koja se sa podizanjem sunca opušta i pretvara u sanjivo ljuljuškanje, a predvečer, u sutone, budi mladost u čovjeku, ili žal za njom.

Dolazim na Šemovac, oslanjam se na željeznu ogradu i slušam huku Radobolje koja ovdje iz svih svojih rukava hita prema Neretvi da u njoj utopi svoju mladenačku razigranost. Promatram odavde stari Mostar i mislim na ono što je davno minulo, što se još gubi u vremenu i što nestaje. I munare se same čude šta se dešava za živa hadžije. Jer svuda po gradu i izvan njegova pređašnjeg strožijeg okvira niču palače živih fasada i balkona, potiskuju i ruše stare, kamene i dotrajale pločare, koje se pred njihovom pobjedonosnom najezdom povlače u sebe i sa ropcem predaju sudbini. A tek one koje se dižu sa lijeve strane na slobodnom prostoru! Prije neki dan promatrao sam Mostar s Bijelog brijega. To je i prije bila slika puna dinamike, sa mnogo slobodnijom perspektivom. Cijeli novi kvartovi palača, sa puno prostora,svijetla i zelenila. A ispred njih, prema Vihovićima, gdje je nekad bila ledina, protežu se guste plantaže voćaka i svuda bujna vegetacija, proljeće.

Odmah ispod Bijelog brijega – stadion. Ja, kao nesportist, ostao sam zadivljen. Kakva samo ljepota! To je ukusno modernizirana antika, sa harmoničnim bojama, sa impozantnim dimenzijama i skladnim proporcijama. To je, jednom rječju kultura, kao što je nekada bio Stari most, ili ma koja monumentalna građevina.

Kad sam sišao s Bijelog brijega, išao sam sve dobro poznatom ulicom. Najednom se nađoh u jednoj visoko obrasloj aleji lipa među visokim zgradama. Kažem sam sebi: ne čudim se što su podignute palače, ali kad prije izraste ova aleja?

Međutim, to je bila Aleja „uzdisaja“ u kojoj sam i ja nekad uzdisao.

Piše: Hamza Humo

Mostar, maja 1959.

Oslobođenje, 31.05.1959. godine

Biserje – antologija bošnjačke   književnosti

Alija Isaković

Ljiljan, Sarajevo 2002.

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija