Početna / Historija / Neki kulturološki aspekti bošnjačkog identiteta u djelu Hivzije Hasandedića
hivzija hasandedić

Neki kulturološki aspekti bošnjačkog identiteta u djelu Hivzije Hasandedića

Piše: Ramiza Smajić, Institut za istoriju, Sarajevo

Opravdano ću svoje izlaganje započeti sa Mujom i Suljom. Nažalost, nije u pitanju vic o njima nego istinita priča o Muji i Sulji Kurspahiću (kao i njihovom rođaku Rami) iz sela Koritnik kod Višegrada. Njih su četnici pred ostalim seljanima mučili tako što su, između ostalog, Muji zgulili živom kožu s lica, na način da su „razrezali kožu ispod cijelog lica, pa je onda skupa sa mišićima na licu, nosom i ušima prevrnuli preko glave tako da je donji dio sa bradom dostizao do jake kaputa.“ Tako zguljenog i u stravičnim bolovima četnici su ga natjerali da klanja.[1]

Ja ne znam da li su Mujo i Suljo Kurspahić uopće znali da klanjaju. Nisam nikad bila u selu Koritnik kod Višegrada. (Uostalom, nisam nikad ni upoznala nekog Kurspahića.) Ali, ono što sigurno znam jeste to da su obični seljaci Mujo i Suljo Kurspahić stradali iz samo jednog razloga – zato što su bili Mujo i Suljo.

Nije mi namjera da uz podsjećanje na ovaj neljudski čin govorim o političkim identitetima, kvalifikativima poput merhameta jednih ili genocidnosti drugih, kao ni o tome da li nam elementarni dug prema ubijenim Bošnjacima dozvoljava Muju i Sulju zauvijek ostaviti u obruču humora o samima sebi. Kao historičar koji kroz prizmu izvora posebno osmanske provenijencije pokušava pojmiti bosanskohercegovačku stvarnost  želim, ustvari, da pojednostavim okvire u kojima se taložilo višestoljetno pamćenje kao podloga razvoja našeg kulturnog identiteta. Stvarnost svjedoči da Bošnjaci pokazuju nepoznavanje vlastite kulture, generalnu nezainteresovanost za suštinu historijskih procesa te sukcesivno prepuštanje ljudima poput rahmetli Hivzije Hasandedića da na sebe preuzmu zadaću cijelih institucija.

Ja ću u prvom redu pohvaliti interes svih institucija i organa  koji su inicirali ovaj „okrugli sto“, ali moram staviti primjedbu: Hivzija Hasandedić zaslužuje mnogo više od interesa lokalne zajednice, u ovom slučaju Mostara u najširem smislu. Hasandedić je istraživao bošnjačku baštinu prostora koji su danas Crna Gora, Hrvatska, Srbija…[2] On nije bio zatvoren u političke granice, nego je duhom istraživača slijedio prirodne tragove svog naroda, istovremeno brinut što značajan broj naših istraživača više „improvizira sjećanjima negoli proučava činjenice“.[3] Htjela bih da kroz svoje spoznaje i nedoumice o tome da li su Bošnjaci zaturili “ključ kojim se otvaraju vrata svijesti naroda” (Fuminarova definicija kulturološkog aspekta!) ili ih je savladao svojevrsni kulturološki autizam u kojem im nije bitno ko su i šta su – ukažem na veličinu i značaj rezultata rada pregaoca Hasandedića.

Zašto sam počela pričom o imenima? Svi mi možemo imati drugačije odgovore na pitanja poput onog: Da li ime ističe našu individualnost?, U kolikoj mjeri?, Da li ime utiče na ukupni identitet? Wiliam Skakespeare je otprilike rekao da „ime nije važno – cvijet koji nazivamo ružom svakom bi mirisao”. Moje iskustvo, međutim, iz poznavanja jezika mi otkriva jednu žalosnu zanimljivost da samo u našem jeziku postoji izreka “Zovi me i loncem, samo me nemoj razbijati!”

Ovaj tako sitan, a tako bitan segment bošnjačkog identiteta je tek jedna od mogućnosti istraživanja kroz djelo uvaženog Hivzije Hasandedića. On sam nije bio istraživač porodičnih stabala, nego je pažnju usmjeravao na istaknute pojedince nekih bošnjačkih porodica, njihov doprinos u općem smislu društvenoj zajednici kroz vakufe, ilum, zanatstvo i sl. Pored zahtjevnog posla na katalozima arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine, Provincijalata hercegovačkih franjevaca, Muzeja Hercegovine, biblioteke Muhameda Muslibegovića i dr., danas, najzad, u rukama imamo posthumno objavljene Blagajski i Nevesinjski sidžil. Mi danas na sidžile kao izvore ne gledamo samo kroz njihovu historiografsku dimenziju, nego i mjesto koje imaju u onomastičkim, topografskim, etnološkim, sociološkim i drugovrsnim istraživanjima.[4] Zadržimo li se samo na imenima, kroz prisutnost, npr., ženskih imena koje danas kvalifikujemo kao međunarodna (Dragija, Zlatija i dr.), a koja u sidžilima nose isključivo muslimanke, nedvosmisleno ćemo  zaključiti da je zdrava praksa koju je naš narod baštinio stoljećima u podudarnosti sa preporukom Muhammeda, a.s., da se daju imena koja imaju lijepa značenja, koja u sebi nose snagu i optimizam. Da li će ona biti arapska, turska ili ina, to je u priličnoj mjeri sporedna stvar. Logične i prirodne islamske principe prepoznajemo stoljećima u tolikom broju imena Vuk srednjovjekovne Bosne koji se nadalje prevodi u Kurt, ili Gvozden koji postaje Timur. Islam traži suštinu, forma je samo prateći okvir. Velikim dijelom je to razlog što Hivziju Hasandedića pogađa “nekako folklorističko” viđenje islama u ovakvom političkom i kulturnom okruženju, uglavnom kao posljedica udaljavanja Bošnjaka od principa kojih su se držali i koji jesu istinska garancija opstanka.

Kad je riječ o ženi, danas se obično kaže da je model života savremene žene kulturološki uslovljen, te da je prenošenjem određenih pravila ponašanja s koljena na koljeno žena danas i u Bosni žrtva tradicije jedne dominantno muške kulture. U takvom prikazu se najgore očituje položaj Bošnjakinje, dok podaci upravo iz sidžila donose jedan nama u velikoj mjeri nepoznat realitet žene kao aktivnog društvenog subjekta, u čaršiji i sudu, jednako kao i kući, žene čije je nasljeđe poštovano u potpunostii koja (slučaj zabilježen upravo ovdje u Mostaru) uživa čak i platu mujezina! Činjenica jeste da se manipuliše nerelevantnim izvorima od strane drugih, kao i to da se samo Bošnjacima nameće dokazivanje vlastitog identiteta: okrenemo li se susjedima, vidjet ćemo da je srpski narod u sebe unio toliko različitog etničkog materijala da „organskog“ identiteta i nema, ali samodokazivanje i ne uzima za predmet interesovanja. Isti je slučaj i sa Hrvatima.[5] Šta je to onda sa Bošnjacima kojima se uz zahtjev samodokazivanja nameće čak i „sintetički“ epitet? Hivzija Hasandedić u velikoj mjeri krivicu za to pripisuje nama samima. S jedne strane daje primjer uništavanja 80 džamija samo na prostoru mostarskog muftijstva i od kojih je tek obnovljen dio, a „naši“ ljudi govore kako ih previše ima i kako je razumnije graditi fabrike. S druge strane, u tom udaljavanju od tradicije Hasandedić najodgovornijom smatra inteligenciju, jer se ona nije miješala upravo u temeljne probleme. Možda nije idealno poređenje naoko, ali je jednako kad osim Islamske zajednice niko ne reaguje na gradnju Željezničke stanice na Lakišića haremu i to kad u fondu Ministarstva obrazovanja i nauke, fondovima svih naših arhiva, uglavnom čeka preveden dugi niz neobjavljenih prvorazrednih izvora.

Identitet je općenito (lat.: identitas = karakteristična jedinica) individualna osobina po kojoj je osoba ili grupa prepoznatljiva i drugačija. Muslimani svijeta su išli različitim identitarnim putevima, ugrađujući u konstrukciju jednog zajedničkog islamskog nadidentiteta vlastiti kulturološki segment. Njega u većoj ili manjoj mjeri mogu činiti jezik, običaj, historija, kultura življenja, kuhinja, mit i dr. Kad bi Bošnjaci shvatili značaj vlastitog prepoznavanja i očitovanja, onda bi potraga za informacijama iz izvora postala primarna zadaća dugoročne koristi u kojoj historijske determinante ne bi bile podloga stvaranju mitova. Samo onaj ko nema historije niti svijesti o njoj opravdano zalazi u mit. Takva supstitucija stvarnosti bošnjački narod može samo koštati vlastitog historijskog pamćenja (čitaj: postojanja!). Rezigniran masovnim uništavanjem materijalnih simbola bošnjačke tradicije, nekoliko godina pred smrt, Hivzija Hasandedić konstatuje da nas dosadašnja historija na ovim prostorima uči da Bošnjaka, nakon progona sa nekih prostora, poslije, ni u periodima mira, više nije bilo. Bošnjaci koji su u mnogim krajevima Bosanskog ejaleta bili u većini danas ne predstavljaju ni manjinu, uopće ih nema. Tako je bilo u Herceg-Novom, Tivtu, Risnu, makarskom primorju. Pozivajući se na konkretne dokumente podsjećao je na ezan koji se čuo u Makarskoj, ukazivao na toponime sa izrazito islamskim obilježjima (Islam Grčki, Islam Latinski, Čitluk…), činjenicu da je kroz izvore Istočna Hercegovina koju je posebno obradio bila skoro sva bošnjačka.

Sa stavom da je odgovornost inteligencije najveća u udaljavanju Bošnjaka od same suštine, razumijevanja biti islamske poruke, Hivzija Hasandedić nije dozvoljavao opravdavanje pozivanjem na teške okolnosti „komunističke vlasti koja je promovirala ateizam kao najuzvišenije načelo života.“[6] Opravdavanje ne, ali uticaj takvog okruženja nije zanemarivao naš autor Hasandedić, pa je svojim radom, kako bi to rekao Hamza Humo, palio svjetla onima koji dolaze. Da bismo bili svjesniji na koji se sve način pokušavao minimizirati, pa i ignorisati kulturološki identitet jednog naroda, poslužit će nam jedna situacija s početka 70-tih godina 20. stoljeća: Husref Redžić postavlja u „Oslobođenju“ pitanje da li je omaškom, ili s nekom argumentacijom, izostavljena islamska umjetnost iz sadržaja reprezentativne izložbe „Umjetnosti u Jugoslaviji od prethistorije do danas“ (Pariz, 2.3.-17.5.1970.). U NIN-u od 20.12..1970. godine se kaže da „krivicu za taj propust (…) ne snosi organizacioni odbor, već oni koji su iz toga dela zemlje [ovim se misli na BiH, prim.H.R. i R.S.] predlagali eksponate na parišku izložbu.“ Ispostavilo se da ni u organizacionom odboru ni u stručnim tijelima nije  bilo niti jednog stručnjaka za islamsku umjetnost. Husref Redžić se s pravom tada pita: „Kako se mogla zaboraviti jedna umjetnost čija su djela stvarana na čitavoj istočnoj polovini Jugoslavije, čije trajanje obuhvaća vremenski raspon od četiri do pet vjekova i čiji su uticaji u savremenoj umjetnosti nekih regija u Jugoslaviji i danas očigledni?“[7]

Govorimo li o objektivnosti, ona mora biti je jedan od najosnovnijih, univerzalnih zahtjeva nauke, historijske posebno. Izvori osmanskog perioda bosanskohercegovačke historije su jedini pouzdani svjedoci višestoljetne faze plodne simbioze zatečenih autohtonih kulturnih vrijednosti, nataloženih na ovoj tromeđi evropskog Zapada, Istoka i Sjevera, sa široko otvorenim arapsko-osmansko-perzijskim uplivima. Ova simbioza se očituje kroz jezik, književnu tradiciju, materijalnu kulturu i sl. Hivzija Hasandedić je svojim radom na izvorima ugradio noseću kocku u kompleksni, reljefni i još uvijek tako nepoznati historijski mozaik.

Dozvolit ćete za kraj i jedno intimno priznanje da često osjetim stid kad pomislim kako je jedan od najvećih teologa 17. stoljeća napisao toliki broj djela i komentara, istovremeno obavljajući svoje oficijelne dužnosti, a do danas nije preveden na bosanski jezik; kako je jedan sjajan intelektualac poput Teufika Muftića napravio i danas neprevaziđen arapsko-srpsko-hrvatski riječnik, a nije bio arabista; pa kako je, evo,  i Hivzija Hasandedić priredio toliko izvora u vrijeme kad nije bilo kompjutera, kad se sve radilo „pješke“, a sve to za razliku od nas – „copy-paste“ – generacije kojima je i za dešifrovanje tugre dovoljno pritisnuti svega nekoliko slova na tastaturi.

Konačno, američka književnica Erica Jong je napisala u svojim memoarima Strah od pedesete (Fear of Fifty), da je “zaista lijepo roditi se s gotovim identitetom”. Ja bih dodala na to: „ali uz obavezu da ga se sačuva i njeguje.“


[1]Ibrahim Kljun, Višegrad-hronika genocida nad Bošnjacima, Zenica, 1996, str. 77

[2]Očekujemo da će bibliografija autora Hasandedića u cjelosti biti sadržana u najavljenom zborniku sa ovog skupa, pa ću samo sažeti ključne rezultate njegovog rada:

–          Kataloški je obradio sve zbirke rukopisa na arapskom, osmanskom i perzijskom jeziku koje se čuvaju u Mostaru (u Arhivu Hercegovine, Muzeju Hercegovine, Provincijalatu hercegovačkih Franjevaca, privatnim zbirkama porodice Bišćević, Kajtaz i Muslibegović);

–          Obradio sve značajne objekte islamskog nasljeđa u Istočnoj i Južnoj Hercegovini, Vrgoškoj i Imotskoj krajini, Herceg-Novom i Makarskom primorju;

–          Pored objavljenih kataloga i pojedinačnih knjiga, radove je objavljivao u Analima GHB biblioteke, Godišnjaku Društva istoričaraPrilozima za orijentalnu filologijuGlasniku Arhiva BiHGlasniku VIS-aPreporoduTakvimuHercegovini i dr.

[3]Intervju sa Hivzijom Hasandedićem u: Beharistan, br. 3-4, Sarajevo, 2001., 84-91.  Dalji navodi autorovih stavova u tekstu se velikim dijelom oslanjaju na navedeni intervju.

[4]O značaju sidžila već smo pisali u: Posljednji gračanički sidžil, Gračanički glasnik, 2002., God. 8, br. 16, str. 38-47; Prikazi: Sidžil Tešanjskog kadiluka (1740-1752) : (1740-1752) / prijevod i obrada Hatidža Čar-Drnda, Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu, 2005., 153 str. – (Tomus undecimus; serija 5. Sidžili; knj. 1), Prilozi Instituta za istoriju, 35/2006, str. 286-288; Crtice iz života Tuzle, Bijeljine i Srebrenice od 17. do 19. stoljeća (Gündüz Tufan. Tuzlanski, bijeljinski i srebrenički sidžil : (1641-1833) / Tufan Gündüz; prijevod na bosanski jezik Edina Ustavdiç, Tuzla, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika, 2008.). –Pregled, časopis za društvena pitanja, Sarajevo, maj-august 2008., br. 2, str. 229-236

[5]Uzmimo za primjer glumca Borisa Dvornika kojeg ćemo naći u „Ko je ko u Hrvata“, a sam Dvornik je s ponosom naglašavao da je porijeklom Čeh!

[6]Nav. intervju, str. 88

[7]Husref Redžić, U Pariz bez islamske umjetnosti, „VUS“, XX/1971, 987, 10; takođe u: Alija Isaković, „O nacionaliziranju Muslimana“, 101 godina afirmiranja  i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Zagreb, Globus, 1990, str. 243-245

Akos.ba

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija