Početna / Književnost / Pismo Branka Ćopića Ziji Dizdareviću: Hercegovac koji je stradao u Jasenovcu

Pismo Branka Ćopića Ziji Dizdareviću: Hercegovac koji je stradao u Jasenovcu

18. je februar 1916. godine. Na svijet dolazi ispostavit će se jedan od najvećih talenata bošnjačke književnosti čiji će život nažalost biti tragično prekinut (Jasenovac, 1942.) i tako će ustaška zločinačka ruka od koje je stradao ostaviti bošnjačku književnost uskraćenu za brojna djela koja bi napisao Zija Dizdarević.

Rođen je u malom hercegovačkom mjestu Vitina, u bošnjačkoj porodici, od oca Šefkije i majke Selime. Nekoliko godina po rođenju sa porodicom se seli u Fojnicu gdje provodi djetinjstvo.

Nakon završene osnovne škole u Fojnici, 1926. godine upisao se na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu koju završava 1930. Godinu dana kasnije pošao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. sa odličnim uspjehom.

Još kao srednjoškolac djeluje kao aktivist u društvu, učestvujući u đačkim štrajkovima, a taj buntovni karakter mu donosi nenaklonost režima i čestu prismotru policije. U tom periodu objavljuje i prve literarne radove: Halucinacije i Zapisi bolesnog čovjeka (1935.) što upućuje na njegov nesporni talenat. Zbog antirežimske političke aktivnosti ne uspijeva pronaći posao učitelja, te 1937. godine se upisuje na studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tokom studentskog perioda izdržava se od pisanja i pružanja privatnih časova. U tom periodu objavljuje mnoge pripovjetke i radove u PutokazuPregledu i Politici a učestvuje i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu.

Iz studentskih dana ga vezalo čvrsto prijateljstvo sa, bosanskohercegovačkim književnikom, Brankom Ćopićem, koji je jedno od svojih najboljih djela Bašta šljezove boje posvetio upravo Ziji.

U prvoj godini drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški koncentracioni logor Jasenovac i odmah ubijen.

Pismo Branka Ćopića:

Dragi moj Zijo,

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašni san, tvoja mora.

Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, eto, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom. osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčani kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:

“Crni su im konji, crne potkovice.”

Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najboje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovom poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni ove druge nisam izmišljao, mrke ubice s ljudskim licima. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija