Početna / Književnost / Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića

Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića

Alija Isaković (1932.–1997.) je u bosanskohercegovačkoj književnosti, bez ikakve sumnje, ostavio dobro poznat i prepoznatljiv trag. Njegovi romani i zbirke pripovjedaka, kao i njegovi putopisi svjedoče da se kod Isakovića radi o jednoj veoma analitičnoj osobi koja razne disperzivne poglede pokušava spojiti u jedan lahko pojmljivi snop razumijevanja.

Ovakvi kvaliteti nisu nedostajali ni u njegovom jezičko-historijskom i leksikografskom radu. Priređivač je prve antologije muslimanske književnosti Biserje (1972) kojom je izazvao razne kontroverze u bivšoj SFRJ sedamdesetih godina, dotičući se tabua postojanja muslimanske književnosti. Naredne godine priređuje prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca Hodoljublje (1973), a nekoliko godina kasnije (1975) priređuje zbornik radova o Hasanaginici (1975).

Pored nabrojanih doprinosa bosanskome kulturnome naslijeđu, Alija Isaković će ostati zapamćen i kao priređivač prvog specijalnog rječnika bosanskoga jezika Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992).

Uvodne napomene

U uvodnoj napomeni svoga rječnika, Alija Isaković pokušava u nekoliko preciznih crta da sažme socijalni i sociolingvistički položaj bosanskoga jezika. Upozorava na izvore koji potvrđuju postojanje naziva bosanski jezik i kontinuiteta njegove upotrebe prije XX stoljeća, te naglašava osobenosti ovoga jezika u odnosu na srpski i hrvatski, odbacujući tvrdnju da se kad je riječ o bosanskome jezika radi o nekoj vrsti spoja ovih dvaju jezika.

U tom zamišljenom spoju bi, prema Isakoviću, nedostajale one krucijalne lingvističke pojave i osobenosti bosanskoga jezika koje se ne pojavljuju ni u hrvatskome ni u srpskome jeziku. „Bosanski jezik nije nastao u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica (istakao E. O.), već jedna od objektivnih naporedosti.“[1]

Dalje u tekstu Isaković povezuje negiranje naziva bosanskoga jezika sa socijalnom pojavom sveukupnog negiranja bosanskoga naroda, određujući kao glavni problem pokušaj nametanja dogovora o nečemu što ne može biti predmet dogovora, tj. o jeziku jednoga naroda.[2]

Međutim, usprkos ovako nezahvalnom položaju bosanskoga jezika u srednjojužnoslavenskom dijasistemu južnoslavenskih jezika, Isaković optimistično gleda na opstanak i kontinuitet naziva bosanski jezik, znajući da jezik ne može biti ugrožen „političkim igrama“ dokle god živi u narodu. Nebitno kako se zvao, bosanski jezik je oduvijek bio jezik stanovnika Bosne i Hercegovine.

Naravno, Isaković ovime ne zanemaruje prijeku potrebu za edukaciju o bosanskom jeziku i bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu. Na kraju teksta uvodnoga dijela svoga rječnika on to izrazito ističe:

„Tako su brojne naše generacije, osobito posljednjih pedesetak godina, jezički odgajane u unitarističkoj koncepciji zajedničkog standardnog jezika (srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskoga ili srpskoga), odgajanje u suprotnosti s vlastitom književnom baštinom, u znatnoj suprotnosti s majčinskim jezikom, njegovom toplinom, mehkoćom i prefinjenošću.“[3]

Karakteristike rječnika

Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića sadrži oko 13.500 odrednica čije je tumačenje svedeno na najmanju moguću mjeru. Za građu je korišteno 151 djelo iz raznih oblasti od 1550. do 1985. godine.

Rječnik je informativan, a nikako normativan. On služi kao prikaz pravog stanja bosanskoga jezika, donosi nove podatke o pojedinim jezičkim pojavama, tj. o uvrštenim leksemama.[4] Pri tome, Isaković naglašava da ne želi nametati nikakva pravila kako se služiti jezikom, niti želi siliti na bilo kakvu upotrebu „arhaizama“ iz stare bosanske književnosti samo zato što su dio muslimanske tradicije. Ne, Isaković svojim rječnikom želi opisati stanje; zabilježiti i podučiti; objasniti pojave kojima se susrećemo u svome i govoru naših sagovornika.

Većina tumačenja odrednica u rječniku se svode na navođenje sinonima uz obaveznu naznaku izvora, a ponekad i uz primjer iz teksta. Neka tumačenja su nešto opširnije pojašnjena. Uglavnom su to manje poznate riječi iz narodnog govora muslimanskih sredina i vjerska terminologija.

Karakterstični oblici bosanskoga jezika

Isaković na kraju svoga rječnika želi skrenuti našu pažnju na neke lingvističke pojave bosanskih autora od kojih ćemo ovdje izdvojiti samo najzanimljivije.

Fonološki pravopis

Autor naglašava pravilo fonološkog pisanja u tradiciji bosanske književnosti i bosanskih tekstova. Pod krilaticom „piši kako govoriš“ nastajao je najveći dio bosanske pisane riječi. Morfonološka odstupanja, kako navodi Isaković, postoje, ali su neznatna i nesistematična (Tvrtko a ne Tvrdko i dr.).

Ikavica

Isaković ističe kako su ikavski oblici bili karakteristični za bosanski jezik sve do kraja 19. stoljeća. Iz tog razloga ih je, iako su neknjiževni oblici, uvrstio u svoj rječnik kao dijelove sveukupne leksičke slike.

Turcizmi

Uzrok za veliki broj turcizmima u rječniku nije, kako navodi autor, njihova leksička srazmjernost u bosanskome jeziku niti se radi o nekakvom obliku favoriziranja njihove karakterističnosti u bosanskome jziku, već je riječ o autorovoj želji da dadne uvid u raznolikost oblika jedne te iste riječi (janičar, janjičar, jeničar itd.)

Glas h

Kada govori o glasu h, Isaković ističe njegove estetične karakteristike i smatra da je suvišno bilo kakvo teoretiziranje o tome da li je ono u pisanju i govoru potrebno ili nije. Ovdje se ponovo susrećemo sa Isakovićevom filozofijom shvaćanja jezika, odnosno poziva leksikografa, ne kao nekoga ko normira i propisuje, nego nekoga koji, služeći se činjenicama i jezičkim datostima, bilježi i pojašnjava.

Udvojeni suglasnici (u turcizmima)

I ovdje Isaković ne odstupa od svoga uvjerenja deskriptivne prirode leksikografa. On udvojene suglasnike smatra važnim značenjskim elementima, kako u turcizmima, tako i u domaćim riječima (najjači, najjednostavniji i td.). Za njega i ovdje fonološko pravilo stoji iznad svega, a kao dokaz tome navodi istraživanje Ismeta Smailovića o jeziku Hasana Kikića koji u svojim djelima po sluhu bilježi udvojene suglasnike iako po tadašnjim pravopisima to nije bilo pravilo.

Zaključak

Na kraju bih nešto rekao o utjecaju Isakovićeva rječnika.

Nastavši u ratnim uvjetima kao individualni projekt bez potpore ijedne državne institucije, Rječnik Alije Isakovića nije samo od lingvističkog značaja. On je i dokaz čovjekova napora i ljubavi prema svome pozivu čak i u najvećoj nesreći kao što je rat.

Njegov lingvistički značaj za bosnistiku je neprocjenjiv i (iako predstavlja jedan od najznačajnijih projekata u procesu osamostaljenja bosanskoga jezika) konkretna poruka rječnika u suštini nije toliko separatistička koliko bi neko mogao pomisliti. Štaviše, Isaković na posljednjim stranicama rječnika ističe važnost ujedinjenja srednjojužnoslavenskog dijasistema u jedan zajednički standardni jezik, ali samo pod uvjetom priznavanja doprinosa koji nudi bosanski jezik:

„Ako budući pravopisi i rječnici hrvatskoga jezika, srpskoga jezika, crnogorskog jezika, kao jezika-varijanta, budu uvažavali ravnopravan udio koji nudi bosanski jezik, ostat će mogućnost zajedničkog jezika, makar u mjeri koja je lingvistički uvjetovana i svima poželjna. U suprotnom, svako će biti na gubitku.“[5]

[1] Alija Isaković: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo, 1992., str. 6.

[2] Prema: Alija Isaković: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo, 1992., str. 6.

[3] Alija Isaković: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo, 1992., str. 26.

[4] Senahid Halilović: Rječnik bosanskoga jezika (Svjetlost, Sarajevo, 1992, 497 str.) Alije Isakovića i prikaz te knjige, u časopisu: Preporod, 1. oktobar 1992., str 12.

[5] Alija Isaković: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo, 1992., str. 496.

historijabosanskogajezika

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija