Početna / Ličnosti / Sadik ef. Sadiković – kralj narodne medicine
sade_sadiković

Sadik ef. Sadiković – kralj narodne medicine

Sadik ef. Sadiković rodio se 1867. godine u mahali Bešir. Njegov otac Mula Ahmet je sin Hasan ef., bogatog spahije, a majka Pašana iz porodice Mahića.

Otac i djed, a i raniji njegovi preci bavili su se liječenjem travama i bili vrlo priznati u liječenju rana, iako im to nije bilo osnovno zanimanje.

Osnovnu školu (mejtef) završio je u rodnom mjestu, medresu u Travniku gdje je boravio oko deset godina. Iza toga je dvije godine bio na školovanju u Carigradu.

Kao mladić je saznao “sve što se može saznati”o ljekovitim svojstvima trava koje u obilju može dati ljubuško podneblje. Da proširi svoje znanje putovao je po Maloj Aziji, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Rano je naučio turski i arapski jezik, a kao austrijski vojnik brzo je savladao njemački jezik.

Vrlo je vjerojatno da su Sadi prvi pacijenti počeli stizati oko 1900. godine, s tim da se njihov broj postepeno povećavao do rata 1914. godine, ali ne toliko da bi skrenuo širi interes javnosti. Iz novina tog perioda, a i kasnije, u periodu najveće popularnosti, vidi se da je njegovo liječenje travama počelo prije početka prvog svjetskog rata i da je i tada bilo zapaženo u ljubuškom kraju.

Sado je od oca je naslijedio priličan imetak i nikada u svojoj zavidno dugoj karijeri narodnog liječnika, nije težio osobnoj koristi. Na njegovom imanju gajili su se duhan, loza i žitarice na racionalniji način nego u drugih.

NARODNO-ZDRAVLJE-Sadik-Sadikovic

Agrarna reforma 1919. godine, kao i mnogim drugim bogatim ljubuškim muslimanima, otela je mnogo od njegove naslijeđene imovine, ali se Sado u tom nije nimalo promijenio, Bolesniku koji bi pitao koliko ima za savjet platiti, Sado bi obično rekao: “Ništa, osim ako hoćeš što dati za dobrotvorna društva… Pri ruci su mu bili numerirani blokovi “Gajreta”, “Napretka”, “Prosvjete”, “Narodne uzdanice”, “Crvenog križa”i drugih društava i udruženja. Sado je jednom prilikom rekao da je u toku 1928. godine prikupio za dobrotvorna društva oko 100.000 dinara.

Makarski novinar Moravec 1927. godine piše u “Večernjoj pošti”:
“…a ime g. Sadik Sadikovića, koji redom, bez pregleda, ispravno ustanovljuje bolest onih koji mu se obrate, raširilo se prepričavanjem po našim selima i palankama. To je stvorilo njegov autoritet u širim masama, to je ona nevidljiva, privlačiva moć, koja vabi žedne života, dnevno u Ljubuški. Tako je bilo sad manje, sad više, prije rata, za vrijeme rata, tako je i danas “.

Već u prvim danima prvog svjetskog rata morao je na frontu, prvo u Beč, zatim u Đer. Radio je u bolnicama kao bolničar gdje je uz liječnike mnogo naučio i potvrdio se obnašajući čast podliječnika (Unterartzt). Vrlo inteligentan i nadaren, brzo je shvatao osnovnu doktrinu zvanične medicinske struke i postepeno se oblikovao u narodnog ljekara sa širokim vidicima.

Sadino umijeće vezano je za priču o glasovitom hećimu Šeremetu, učeniku egipatskog ljekara Sufur-hekimlije. Nekada davno, kada je Ljubuški bio važna operativna baza za zapadnu Hercegovinu i istočnu Dalmaciju, Šeremet je sa turskim vojnicima stigao u Ljubuški i nastanio se u kući Sadinih predaka. Donio je veliki broj knjiga na orijentalnim jezicima o liječenju biljem i iznad Sadikovića kuća, pod brdom Buturovica, uredio je jednu bašču u kojoj je kultivirao sve ljekovite trave za koje je znao. Travama je liječio i vojnike i civile, a održavao je i rasplod. Iza njegove smrti u Sadikovića kući sve knjige su ostale nedirnute i skoro zaboravljene dok nisu došle u Sadine ruke. Sado je u njima i u već zapuštenoj Šeremetovoj bašči vidio veliku priliku za samorealizaciju koja se potpuno slagala sa njegovim ambicijama da liječi ljude travama.

U jednom intervjuu 1929. godine kad je imao preko 60 godina, Sado kaže: “Ja se, moj dragi, bavim tim već odavna, ima tomu blizu već 50 godina. Nemoj misliti, da sam na to liječenje došao slučajno. Moji su se pređi bavili liječenjem; moji pradjedovi i djedovi učili su to znanje, pa sam i ja kao mladić počeo da se zanimam za to. Učio sam onda, a učim i danas„.

Ove riječi govore protiv olake i apriorne ocjene njegovog dijagnostičkog i terapijskog umijeća i znanja i bogate i višedecenijske samoedukacije. Sado je učio i onda kada je bio u zenitu svojih sposobnosti, kada su mnogi bolesnici u njemu vidjeli jedinog spasioca.

Sado ne negira da su njegovi pacijenti većinom „obični ljudi„, ali i mnogi iz kruga „otmjenijeg svijeta„…: „Među mojim pacijentima ima građana, ima seljaka, ima neukih i učenih ljudi, ima svih mogućih zvanjai staleža. Među njima ima profesora i svećenika, ima liječnika i časnika, pa čak i ministara… Među tim bolesnicima bilo ih je i iz najudaljenijih krajeva svijeta, iz Japana i Kine, te Azije i Amerike, a da ne govorim o Evropi i našoj državi„…

Tipičan odnos velikog narodnog ljekara i pacijenta Kasim Gujić opisuje ovako:

„Starački, ali otmjeno, sjedi na jednom šiltetu na stolici Sade Sadiković, a između stolova na stolicama i drvenim klupama sjede bolesnici, dok isto tako veliki broj lakših bolesnika stoji pokraj zidova. Svi oni čekaju na red.

Pred njim stoji čovjek koji se tuži na jednu tešku hroničnu bolest.

-Iako su me – govori bolesnik – liječili mnogi specijalisti, evo sam došao i tebi da pokušam neće li Bog dati da među tolike tebi zahvalne i mene ubrojiš.

Sado ga uzima za ruku, ozbiljno ga gleda, sluša, a kada je ovaj svršio, on poče:

– Razumiš, dragi moj, kad ti specijalisti nisu pomogli, šta si baš onda morao doći meni? Ali Bog će dati dobro i u njega ćemo tražiti pomoći. Znaš, brate, Arabija je kolijevka medicine,pa sam u jednoj arapskoj knjizi čitao da narod liječi ovakvu bolest na ovaj način: – nabraja Sado sve lijekove – i sve po određenoj mjeri… Vrijeme i sve ostalo uz ovo liječenje – tumači i objašnjava bolesniku – ali prije sve treba se čuvati svega što ugriza za jezik. Zabranjuje bolesniku pušenje, pijenje kafe i svih alkoholnih pića. Naročito mu naglašuje da treba paziti najviše na hranu i strogo se držati dijete… Bolesnik se zahvaljuje uvjeren da je našao pravi lijek svojoj boljci, pa hoće da plati savjet. Sado svoje savjete ne naplaćuje, ali zato je svakom bolesniku slobodno da doprinese neki milodar mnogim kulturnim društvima i ustanovama. Dok ovaj bolesnik smiješeći se odlazi sa svog mjesta, već je Sado počeo razgovor sa drugim bolesnikom…“.

Zanimljiva su i Sadina epidemiološka zapažanja o raširenosti tuberkuloze i sifilisa među njegovim pacijentima:

“Jedno je kod našeg hercegovačkog naroda najžalosnije, a to je, što ima vrlo malo onih, koji su svjesni svoje bolesti i njenih posljedica, pa se zapuste i tako strada cijela familija, a često i cijelo selo, jer neće da se obrate liječniku, nego čekaju dok dođu u najgore grane. Dalmacija također mnogo trpi od takovih bolesti, ali Dalmatinci su mnogo svjesniji, pa se odmah, u početku bolesti, obrate na liječnika, stoga se kod njih slične bolesti ne mogu raširiti„.

U vrijeme najveće popularnosti, Sado je uticao na cjelokupni život svog rodnog grada. U dva novinska napisa iz 1928. godine upozorava se na strožiju kontrolu prometa u gradu zbog jedne teške saobraćajne nesreće i popravku puta Čapljina – Ljubuški kojim svakim danom Sadi stiže veliki broj pacijenata.

Sadina ordinacija je bila jedna soba u maloj kafani na Žabljaku. Poslije pregleda bolesnika Sado bi diktirao recepte dvojici pisara. U drugoj sobi kafane, koju je držao Sadin zet Ahmet Mušić sušilo se i pripremalo za bolesnike ljekovito bilje.

Sado je radio neumorno od jutra do večeri u toj sobi u kojoj je od namještaja bilo samo nekoliko stolova i stolica. Nikada nije tražio bolju ordinaciju niti je želio „sići„ u grad. Ne jednom je rekao: „Neću da ostavim ovu mahalu u kojoj sam odrastao makar bi to bilo i meni i bolesnicima lakše„.

Broj pacijenata bio je redovno velik. Sado kaže:

„Broj ne mogu sigurno reći. O tome ne vodim statistike. Neću pogriješiti ako kažem da godišnje imam preko 15.000 ljudi, koji mi dolaze, da pitaju za savjet. Ima kroz to vrijeme katkada toliko bolesnika da mi nije moguće sve zadovoljiti. U te dane moram od ranog jutra od 5 sati pa sve do ponoći da sam s njima zaposlen. Osobito ova navala zapazila se vidno ovamo poslije rata„.

Sado je jednom novinaru izjavio da bolesti prepoznaje „po očima i licu, po kucanju pulsa i po iskazima samog bolesnika„. To znači da su njegove glavne dijagnostičke metode bile anamneza, inspekcija i palpacija pulsa. S obzirom da se i danas preko 50 % bolesti dijagnosticira anamnezom i da je Sado bio oštroumni zapažač kome je malo šta promicalo iz vida, nije čudo da su njegove dijagnoze vrlo često slagale sa dijagnozama liječnika. Ako se uz to doda i izuzetno poznavanje efekata ljekovitog bilja (Sadi u tome nije bilo ravna), socijalni profil njegovih bolesnika i ekonomske prilike u Ljubuškom u njegovo doba, onda je jasno zašto je jedno vrijeme bio jedan od najpoznatijih ljudi u Kraljevini. Njegovi uspjesi bili su plod njegova znanja i iskustva, izuzetne moći zapažanja i visoke inteligencije, a nikako plod vidovitosti, hipnoze ili telepatije, kako se tada mislilo.

Sado o dijagnostici veli:

„….Poznavanje bolesti nije lak posao,za to treba ne samo poznavanje njenih vanjskih znakova, nego i duše bolesnikove i našeg čovjeka napose. Tu treba duboko promatranje bolesnika, treba ući u njegovu dušu i pokrenuti na rad jedno unutarnje osjetilo koji kanda leži više u srcu nego u moždanima i nameće se razumu kao neodoljiva slutnja koju je lakše osjetiti nego li opisati„.

Sadina dijagnostika temeljila se na poznavanju vanjskih znakova bolesti, poznavanju duše bolesnikove, posebno, poznavanju našeg čovjeka i intuiciji.

U vrijeme njegove najveće popularnosti, a i kasnije, kada skoro nije izlazio iz kuće i kada je bio vezan za postelju, neki ljudi, željni lake zarade, lažno su se predstavljali kao Sado.

U oktobru 1928. godine u Prnjavoru se pronio glas da se u okolnim selima pojavio liječnik Sadiković iz Ljubuškog i da po selima hoda i liječi. Policija je brzo uhvatila “lažnog Sadu”, Abdu Abdića iz Banja Luke.

U martu 1934. godine jedan Ljubušak, Muharem Sadiković, star 27 godina, liječio je po konjičkim selima seljake raznim travama. Naravno, u kontaktu sa bolesnicima naglašavao je da je rod popularnog Sade i da je kod njega naučio liječenje travama. Iako je bio “prilično inteligentan” po sudu autora novinskog napisa i obrazovan (završio je 4 razreda mostarske gimnazije), liječenje travama mu nije išlo od ruke. Uhapšen je i osuđen kao nadriljekar.

U junu 1935. godine kompromitirala su se još dva Ljubušaka koji su tada radili i stanovali u Dubrovniku. Oni su kao “ljekari” krenuli u sela oko Boke Kotorske. Uzimali su novac od bolesnika na račun lijekova koje su trebali dobiti od “svog oca” Sadika. Zalazili su i propitivali po kućama da li imaju bolesnika i nudili svoje “znanje” u liječenju travama i najtežih bolesti. Jedan je bio kafedžija, drugi otpušteni pješadijskipodoficir. Oba su uhapšena i osuđena.

U Sarajevu je 1936. godine živio i radio narodni ljekar Milan Dodig, rodom iz Banja Luke. Mnoge Sarajlije su bile uvjerene u njegove ljekarske sposobnosti, dok su druge smatrale da se radi o običnoj varalici. Navodno, on se, ne jednom, hvalio da je zajedno sa Sadom izučavao trave kod neki brazilijanskih i indijskih narodnih ljekara. Zvali su ga “sarajevski Sado”.

Neki Stevo Katić iz Tuzle proglasio se „pomoćnikom Sade Sadikovića„ i počeo liječiti po selima. To je bilo dovoljno da mu se obrati veliki broj bolesnika. Ubrzo je otkriven i kažnjen zatvorom od dva mjeseca.

Sado je bio vrlo popularan u Dalmaciji. Isticao je da Dalmatinci mnogo više drže do svog zdravlja od Hercegovaca. Dolazili su mu stalno, bez obzira na udaljenost i zabrane. U periodu najvećh Sadinih uspjeha, u selu Sv. Juraj kod Senja pojavila su se tri mladića od kojih se jedan izdavao za sina Sadina. On i njegovi pomoćnici obilazili su mnoga sela i liječili narod sušenim travama, korjenjem i raznim mastima. Broj pacijenata iz okolnih sela je brzo rastao, a njima su se pridružili i neki senjski intelektualci. Varalice su otkrivene i uhapšene poslije grubih grešaka u liječenju nekog ribara.

Za Sadu su se zanimali i mnogi ljekari. Jedni su mu dolazili kao pacijenti, drugi su ga kritikovali i ponižavali, treći su službeno ili stručno pratili njegov rad i djelatnost i o tome pisali izvještaje i analize („Medicinski godišnjak, 1932., Glasnik ministarstva zdravlja, Flegerov referat na kongresu liječničkih komora 1927. godine u Rogaškoj Slatini). Nijedan od njih nije vidio prave vrijednosti Sadine kao narodnog liječnika, niti je pravilno znao da ocijeni njegovu pojavu i djelatnost u onom vremenu. Neki napisi sadrže, pored tačnih podataka i realnih ocjena, i neistine i kriva tumačenja. Evo jednog takvog teksta hrvatskog povjesničara medicine dr-a Vladimira Bazale, napisanog u vrijeme Sadinog postepenog „zalaska sa scene„ 1936. godine:

„Sadik Sadiković iz Ljubuškog je najpoznatiji narodni nadriliječnik u Jugoslaviji, fanatični i talentirani spekulant, star danas preko 60 godina, „radi„ više od 30 godina, kažnjavan je često, izgleda nepopravljivo. Interesantno je da njega nikada ne pita ju za savjet mještani u Ljubuškom, niti seljaci iz okoline; srez ima svog liječnika, a općina Ljubuški uzdržava odavno još i svog općinskog liječnika kojima se tamošnje stanovništvo obraća. Sadiković se ranije bavio „liječenjem obolenja stomaka„, a od oslobođenja postao je „univerzalni specijalista„ za sve grane medicine. Svijet mu je dolazio na „savjet i liječenje„ sa sviju strana, često po 100 lica dnevno. U godini 1927. dolazilo je često po 15 automobila punih s pacijentima iz Splita, Makarske, Šibenika, Trogira i ostalih mjesta Primorske Banovine, što je poslije naročito iz Dalmacije veoma smanjeno; ali pojava „ići Sadikoviću„ prelazila je kao epidemija na druge krajeve. Dolazili su mu generali, poslanici, viši činovnici, veliki župani, itd., a neki valjda i radoznali. Otac i djed Sadikovića bili su ranari i vidari„.

Oštre polemike u splitskim novinama o ljubuškom „čudotvorcu„ i vidovitom narodnom ljekaru nadahnule su darovitog Splićanina Ivu Tijardovića da Sadu odredi za jedno od glavnih lica u opereti “Spliski akvarel”. Ova opereta je komponirana 1928. godine u vrijeme Sadine najveće popularnosti. Iako opereta tretira savremeni život Splita i okoline, radnja je dobrim dijelom vezana za Ljubuški jer se čitav drugi čin (opereta ima tri čina i traje oko tri sata) odigrava u kući Salke Salkovića (Sadika Sadikovića) na Žabljaku. Među Dalmatincima je tada, 1928. godine, kada je Sado bio na vrhuncu slave kružila krilatica da “Sado liči sve”.

Kruna njegovog profesionalnog rada je knjiga „Narodno zdravlje„ izdata 1928. godine. Pored nekoliko općih savjeta, u knjizi su jasno i jednostavno date upute za liječenje ljekovitim biljem preko tri stotine bolesti, upute za njegu djeteta i trudnice i liječenje vodom,zrakom i suncem. Pored savjeta kako se primjenjuju najstariji kućni lijekovi (mlijeko, med, sirće, ulje, crni luk, bijeli luk, kupus i ilovača), Sado se posebno osvrće na opis i sabiranje oko stotinu ljekovitih trava i njihovu primjenu kod različitih bolesti.

U seriji od 28 članaka „Kako da uščuvaš snagu, zdravlje i dug život„ Sado je u „Jugoslavenskom listu„ od januara do decembra 1929. godine iznio niz vrlo jasnih i većinom i danas prihvatljivih preporuka, uputa i savjeta o čuvanju zdravlja kao najvećeg blaga. Teme tih napisa bile su gripa, nahlada, odmor, san, njega tijela, dijeta, disajna gimnastika, gojaznost, ishrana, itd. Od rane mladosti do kraja života, u periodu od preko 5o godina,liječio je bolesnike ljekovitim travama i u tome je bio i ostao nenadmašen.

Preselio je na ahiret, nakon dužeg bolovanja, 2. aprila 1940. godine u svojoj kući na Žabljaku. Na dženazi je govorio Ali ef.Orman, predsjednik mjesnog odbora „Gajreta„. Sahranjen je u haremu Vrbica.

Sadik ef.Sadiković je iza sebe ostavio sinove Šerifa i Šefika i kćeri Pašu, Hatidžu, Sumu i Šerifu.

Vidić VP. Sadik Sadiković-narodni ljekar iz Ljubuškog. Večernja Pošta 1927 ;1849-1852.
Moravec P. Rad i život čudotvorca iz Ljubuškog. Večernja Pošta 1927 ; 1839: 3.
R. M. Kod narodnog ljekara Sadika Sadikovića. Jugoslavenski list 1929 ; 24.
Gujić K. U sobi za pregled bolesnika. Jugoslavenski list 1929 ; 81.
Anon. Sade Sadiković. O suzbijanju gripe. Jugoslavenski list 1929 ; 43. Jugoslavenski list 1928 ; 133.
S. Lažni liječnik Sadiković u Prnjavoru. Jugoslavenski list 1928 ; 247: 2.
Anon. Sadiković Muharem, ljekar travama, dospio je u zatvor. Jugoslavenska pošta 1934 ; 1463: 7.
Anon.Vijesti. Jugoslavenska pošta 1935 ; 1841:3. Anon. Sarajevski Sade Sadiković ranjen nožem. Jugoslavenska pošta 1936 ;2124: 5.
Bazala V. Samouki liječnici. Zagreb: Škola narodnog zdravlja„Andrija Štampar„, 1936: 323.

Halid Sadiković
ljubusaci.com
Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija