Početna / Hercegovina / Svjedok nevakta: „Ptica, a bijah Haris” poema o Harisu Pilavu

Svjedok nevakta: „Ptica, a bijah Haris” poema o Harisu Pilavu

Svaki rat, bez obzira na dužinu trajanja, iza sebe ostavlja nepopravljive štete. Najveće su, svakako, gubici ljudskih života, neovisno o starosnoj dobi. Svoje živote u ratu gube i muškarci i žene, i stari i mladi, ali i djeca. Tako je bilo i u ratu koji je u periodu od 1992 do 1995. godine zahvatio geografski prostor Bosne i Hercegovine, a koji je po svome karakteru agresorsko-genocidni. Kada je u pitanju taj ratni period i stradanje djece, ne postoje precizni podaci o tome koliko je tačno ubijeno djece, mahom bošnjačke nacionalnosti. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra, ubijeno ih je 3.372, najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ili ginula od granata i snajpera ili ubijana zajedno sa svojim roditeljima. Nerijetko, djeca su ginula sa svojom braćom ili sestrama. U tom zbiru užasa i strahota, imenom i prezimenom, stoji i Haris Pilav, osmomjesečni dječak iz Prozora kojeg je na kućnom pragu, u majčinom naručju (i zajedno s njom) ubio vojnik HVO-a – čovjek, možda nečiji otac ili stariji brat.

Ova poema govori o njemu, o nama, o jučer, o danas, o sutra…

Gnijezdo lijepih, ali i tužnih riječi ispleo je vješto, pjesnički iskreno, Safet ef. Pozder, za, kako će ga/je nazvati, pticu džennetsku, Harisa Pilava, „Sina Rame i Šemse iz Lapsunja kod Prozora,  na rubu Hercegovine, na odsjaju jezera Ramskog“, kako i sam kazuje.

Za ovo djelo, za ovaj ljudski poduhvat, trebalo je skupiti ljudske hrabrosti i s njom oživjeti sve slike ratnih dešavanja u rubnim dijelovima Hercegovine i ovjekovječiti ih kroz poemu, čuvajući tako od zaborava najkrvavije i najžalosnije dijelove cjeline koja se zove genocid nad Bošnjacima.

Ovo nije poema o izmišljenom događaju niti zamišljenima likovima, ovo je poema o stvarnim ljudima, stvarnim žrtvama i zlikovcima, o onom istom Prozoru kroz koji danas prolazimo putujući prema jugu, o onom istom Suncu koje ga svakog ljeta grije, o nama samima. To je poema o tri istine. O istini zvanoj Haris Pilav, o istini zvanoj Šemsa i o istini zvanoj Ramo. To je poema o očevoj ljubavi spram rođenja sina i majčinoj brizi spram novorođenčata. To je poema koja nas uči ili, bolje reći, podsjeća,  na hadise koji su izrečeni, obećavajuće i utješno, za sve roditelje kojima su sa ovoga svijeta otrgnuti plodovi njihovih srca, ali i na one hadise koji o šehidima (nevino ubijenim muškarcima i ženama, odraslima i djeci zbog činjenice da su bili muslimani) govore najljepše govore: oni su ptice džennetske koje ispod Arša, Božijeg prijestolja, neometano lete i neometano cvrkuću, oni su stanovnici dženneta kroz koji se neometano šeću. Autorovo alimsko poznavanje te materije omogućilo mu je da na neobičan način, govorom džennetske ptice Harisa Pilava, saopći zasvagda šta se to desilo, kada se desilo, u julu 1993. godine, u Lapsunju kod Prozora. To je poema o snu koji se ne kazuje kako ne bi postao java, a sada, kada je postao java, o njoj javnoj ili njemu, presanjanom, kazuju nam oni koji su hrabri da kazuju, peru vični da poemom opjevaju.

Poema o Harisu Pilavu je poema o vaktu u nevaktu i ljudima među neljudima. Ona je istina koja suzbija laž i koja kao Sunce (ar. Eš-šems) iznad Ramskog jezera blještavilom svojim udara u oči onima koji od Sunca nastoje zaklonuti život, onima koji, suočeni sa istinom, pred njenim blještavilom prekrivaju oči.

Poema je svedočanstvo, rodni list Harisa Pilava, koje će nas sa polica namijenjenih za knjige stalno podsjećati, poput ptičijeg pjeva, na važnost života, na važnost odanosti islamu i Bosni i Hercegovinu, na važnost onog za šta su i najmlađi među nama gubili svoje živote.

Haris Pilav je, kako nas poema tome uči, ptica bijela, jer je istina koja leti od skloništa do skloništa, od jedne do druge grane, od jedne do druge bosanske šume ili hercegovačke vrleti, stalno prenoseći glas o sebi, glas istine o nama.  Ali, ona je, isto tako,  njegovom katilu ptica crna koja ga progonja i po mozgu kljuje, svakodnevno udarajući na savjest, kao što je crni gavran pred Kabilovim nogama kljucao zemlju kako bi mu pokazao kako će mrtvo tijelo brata svoga vratiti zemlji.

Edin Memić

POGOVOR

UPUĆENO GOSPODINU SAFETU POZDERU I SVIMA KOJE OVO DJELO MOŽE INTERESIRATI

Od gospodina Safeta Pozder, imama u Prozoru, primio sam rukopis njegovog pjesničkog djela, zapravo, i kako pjesnik kaže poeme, pod naslovom „Poema o Harisu Pilavu“, napisane u spomen na Harisa Pilava, nevinu žrtvu hrvatskog nacionalizma koja je pala u vrijeme nenadanog i kukavičkog napada HVO-a i hrvatskog nacionalizma na Bošnjake u jesen 1992. godine. Harisa Pilava ubio je katolik i hrvatski šovinist pred kućom u kojoj je rođen i u naručju svoje majke Šemse, koja je i sama pala kao žrtva vjerske i nacionalne mržnje, a, ustvari, budući da sama vjera, onakva kakvu je mi poznajemo iz onoga što je Isa pejgamber o njoj rekao, osim ako i sama nije ubijena, ne može proizvesti takav užasan zločin, ovo djelo je jednostavno djelo nečovjeka koji se krije iza lica vjere i crkve kojoj navodno pripada. Crkvi, može biti, i pripada, ali vjeri Isa pejgambera sigurno ne. Sama činjenica da je neko ubio apsolutno nevine ljude, majku koja drži u naručju svoje još uvijek dojenče, kao i da je to djelo učinjeno apsolutno bez razumu dostupnog i stoga neopravdanog razloga, povoda i smisla, ono je u određenom smislu apsolutni zločin, negacija ljudstva i svakog smisla ljudskog postojanja. Ali, mi ljudi i pored toga što uviđamo da ovakav zločin nema i ne može imati nikakav filozofski i moralni smisao, imamo pravo, i ljudska je praksa od nastanka pjesništva, da takav čin i konkretni događaj doživljavamo i o njemu govorimo na naš način, da ga doživljavamo i vidimo onakvim kakav se dogodio nama, našim osjećanjima, našem shvaćanju života i njegovog smisla i našoj tradiciji, jer jedini smisao kojeg ovakvo djelo može imati i jedini način kojim prema takvim djelima možemo i moramo se odnositi i na njih reagirati, jeste da ga upravo tako, kao konkretan čin i kao događaj koji se tiče svih nas, vidimo, doživimo i o njemu svoju ljudsku riječ kažemo.

Žalobne pjesme su prvi oblici ljudskog pjesničkog iskazivanja i prve uopće nastale i napisane pjesme bile su tužbalice, a one su u pravilu motivirane najdubljim ljudskim osjećanjima, a to su osjećanja besmislenosti gubitka onog što nam je najvažnije i najdraže, a to su ljudski životi, i to posebno životi nama bliskih ljudi, a posebno onih koji su nevini po prirodi svoga bića – naše djece. Naravno, takvi doživljaji nas suočavaju sa najvažnijim i najdubljim osjećanjima i mislima, istim onim sa kojima nas suočava i naša vjera kada od nas traži da budemo pravedni, da ne činimo zlo i da uvijek i mislimo i činimo dobro i da osobito poštujemo nemoćne. Jer, dirajući njih, diramo direktno u samo Božije biće, budući da takva bića još uvijek ne čine ništa po vlastitoj volji, nego po Božijem davanju i prirodnom zakonu. Ali, ako se zlo dogodi, da u zlu, koje nas prati, jer postoje zli ljudi, pokažemo strpljenje i sabur koji su dostojni čovjekovog odnosa prema svemu što nam Allah, dž.š., odredi. A mi vjerujemo i da je svaka nepravedna smrt, pa i ona Harisa Pilava, neki božanski znak koji nam govori nešto što mi moramo dokučiti. I upravo to čini svaki pjesnik kada oplakuje smrt nevinog bića.

U našoj muslimanskoj bošnjačkoj tradiciji ovaj način mišljenja i ovakav vid pjesničkog izraza, tj. pjevanje inspirirano vjerskim osjećanjima bio je uobičajen i predstavljao je, može biti, najbolji dio naše pjesničke tradicije. To posebno važi za onu poeziju koja je imala sufijsko porijeklo i bila inspirirana sufijskim idejama i doživljajima sudbine čovjeka. Nažalost, u posljednjih stotinjak godina ovaj način pjesničkog izražavanja je polahko izašao iz mode i bio je rijetka pojava u našoj književnosti, a tek se danas, nakon svega užasnog što smo doživjeli, kada nam je zaprijetio totalni genocid, ponovo javlja u nekim pjesničkim djelima, osobito kod Džemaludina Latića, čime se obnavlja u punoj snazi i značenju. Ovo napominjem zbog činjenice da i ovaj pjesnički uradak Safeta Pozdera spada u tu vrstu poetskoga govora i da je meni osobno drago da je ova poema napisana.

Pozder me je veoma obradovao ovom pjesmom, i to ne samo zbog lijepe pjesme i njenog veoma tužnog povoda o kome je najpriličnije i najljudskije govoriti upravo pjesnički, nego i zbog toga što ova njegova pjesma pokazuje kako je vjerskim osjećanjima inspirirana vrsta poezije i kako upravo taj način pjevanja odgovara našem mentalitetu i našem doživljaju svijeta koji je tragičan zbog naše tragične sudbine.

Sada bih trebao reći nešto o samoj poemi.

Prvo što moram reći o samoj poemi je da je ona inspirirana dubokim osjećanjima i doživljavanjima, a da je pjesnik našao adekvatne riječi i metafore, koje vrlo tačno i pjesničkom snagom, koja odgovara samom sadržaju osjećanja koja čin ubojstva nevinašceta kod svakog pobuđuje, kazuju o tom događaju. Riječi, metafore i način kako autor piše, a to je suzdržanost i škrtost u riječima, odgovaraju i temi i sadržaju o kojem govore, ali i dubini osjećaja koji se javljaju, kao što pobuđuju adekvatne osjećaja kod čitaoca.

Odlika pjesničkoga govora ove poeme je da ona ne sadrži uobičajene melanholične i sentimentalne riječi, ustvari fraze, i da je u njoj sve pjesnički odmjereno i primjereno temi o kojoj se govori i zrelo. Znači da se radi o veoma dobrom pjesničkom uratku i da ja smatram da poema vrijedi i da je svakako treba objaviti. U tom smislu, preporučam svakom ko objavljuje literarna djela da ovu Pozderovu poemu može bez ikakve sumnje ili kolebanja objaviti kao vrijedan pjesnički rad i osobito kao komemorandum jednom teškom zločinu koji pogađa ne samo porodicu Pilav i sve Prozorčane, kao i sve nas Bošnjake, nego i svakog čovjeka koji u srcu ima pameti, merhameta i suosjećanja.

Ovo djelo nije u strogom smislu poema, jer je poema jedna vrsta romana pisanog u stihovima, a kao roman ona nema dovoljno radnje. Ovo je dobra pjesma, i to tužna pjesma, napisana ne u spomen nego u čast malog Harisa, jer je on, samim time što je kao šehid naselio Džennet, zaslužio svaku čast kod nas ovozemaljskih stanovnika i to osjećanje da je poginuo časno je dominantno osjećanje nakon čitanja ove pjesme.

akademik Muhamed Filipović

U Sarajevu, 23.12.2014. godine

Facebook Comments
0Shares

O nama Redakcija